Gljive su čuvari našeg okoliša. Nevidljivi, negdje ispod zemlje, brinu se za dinamičku ravnotežu između tla i ostatka okoliša. Znamo da su biljke povezane s gljivama preko mikorize, koja je poput neke vrste omotača na krajevima korijena. To pomaže biljci da preradi hranjive tvari, biljka pruža sklonište i šećere gljivi, gljiva proizvodi hormone korisne za biljku, ako vidite gljivu ispod drveta, to je znak dobrog odnosa između biljke i gljive. Gljive predstavljaju ¼ zemljine biomase.

Njihovo porijeklo je nepoznato. Neki tvrde da su spore došle na zemlju s meteoritima. Najstarija gljiva, Aureofungus yaniguaensis, pronađena je u komadu jantara starom 90 milijuna godina. Prije 400 milijuna godina na zemlji su bile prisutne divovske gljive ili Prototaxites, čiji su fosili pronađeni u Saudijskoj Arabiji i Kanadi.

Gljive su poznavali i Egipćani te su ih nazivali hranom faraona. Iz hijeroglifa je jasno da im je pripisana moć besmrtnosti.

Moderna znanost gljivama pripisuje 130 svojstava: adaptogena, imunomodulirajuća, imunostimulirajuća, detoksikacijska, antislobodna radikalna itd. a interes za mikoterapiju je u stalnom porastu, prvenstveno zbog njihovih biološki aktivnih komponenti: polisaharida, ergosterola, sekundarnih metabolita, enzima, melanin glukanskog kompleksa i dr. Otkrili su da gljive sadrže i hlapljiviju tvar sličnu eteričnom ulju, koja svakoj gljivi daje posebnu aromu.

Istraživanja pokazuju da poznajemo oko 14.000 vrsta gljiva, što se procjenjuje na samo 10% od ukupnog broja. Od toga, 200 vrsta ima dokazanu ljekovitu vrijednost, od kojih je 75 u Kini.

Spagirna obrada gljiva je posebna tehnika, gdje se sol i koagulacija ponavljaju više puta. Nadasve je važna činjenica da se gljive sastoje od teško probavljivih tvari (npr. hitina), što se tradicionalno izbjegavalo pripremanjem naljeva ili čajeva kako bi se dobilo što više gljiva.

Spagyria je, s druge strane, umjetnost koja nastoji usavršiti gljivu za optimalnu ljudsku upotrebu. Bioraspoloživost mora biti najveća moguća, kako bi ljekoviti učinci odmah stigli na pravo mjesto bez opterećenja našeg prvog alkemičara, želuca. To je posebno važno za bolesne osobe koje već imaju poremećen metabolizam.

Kod spagirije se ne izdvaja neki manji dio koji bi trebao imati ljekovita svojstva (npr. betaglukani koji se dodaju raznim dodacima prehrani, ali ne s očekivanim učinkom). Kod špagirije se vodi računa o cjelini i proces se odvija na način da se iz gljive dobije njezin integralni zapis, cjelina informacija, jer samo tako će ekstrakt razviti najveću ljekovitost. Stoga je neophodna multiekstrakcija. Kad se to završi, dobivamo ostatak, koji se u spagiriju zove caput. Ovaj kaput se kalcinira na “prirodnoj vatri”, tj. na suncu, kako bi se dobili elementi u tragovima i minerali. Ovo se dodaje ostatku ekstrakcija i stavlja u staklenu tikvicu za cirkulaciju (dinamiziranje pripravka).

Na taj način dobivamo pripravak koji je jedinstven, jednostavan za upotrebu, dobrog je okusa, lako probavljiv i nema nuspojava.

Tekst: Tjaša Korelc