Gljive su čuvari našeg okoliša. Nevidljivi, negdje pod zemljom, održavaju dinamičnu ravnotežu između tla i ostatka okoliša. Znamo da su biljke povezane s gljivama putem mikorize, koja je poput svojevrsne ovojnice na krajevima njihovog korijenja. To pomaže biljci da preradi hranjive tvari, biljka pruža sklonište i šećere gljivi, gljiva proizvodi hormone korisne za biljku, a ako primijetimo gljivu ispod stabla, to je znak dobrog odnosa između biljke i gljive. Gljive predstavljaju ¼ Zemljine biomase.

Porijeklo gljiva nije poznato. Neki tvrde da su spore na Zemlju došle s meteoritima. Najstarija gljiva, Aureofungus yaniguaensis, pronađena je u komadu jantara starom 90 milijuna godina. Prije 400 milijuna godina, na Zemlji su postojale divovske gljive ili Prototaksiti, čiji su fosili pronađeni u Saudijskoj Arabiji i Kanadi.

Gljive su bile poznate i Egipćanima te su ih nazivali hranom faraona. Iz hijeroglifa je jasno da im je pripisivana moć besmrtnosti.

Moderna znanost gljivama pripisuje 130 svojstava: adaptogena, imunomodulatorna, imunostimulirajuća, detoksikacijska, protiv slobodnih radikala itd., a interes za mikoterapiju stalno raste, uglavnom zbog njihovih biološki aktivnih komponenti: polisaharida, ergosterola, sekundarnih metabolita, enzima, kompleksa melanin glukana itd. Otkrili su da gljive sadrže i hlapljiviju tvar, sličnu eteričnom ulju, koja svakoj gljivi daje jedinstvenu aromu.

Istraživanja pokazuju da poznajemo oko 14 000 vrsta gljiva, što se procjenjuje na samo 101% od ukupnog broja. Od toga, 200 vrsta ima dokazanu ljekovitu vrijednost, od kojih se 75 nalazi u Kini.

Spagirična obrada gljiva je posebna tehnika u kojoj se solventnost i koagulacija ponavljaju nekoliko puta. Najvažnije je da se gljive sastoje od teško probavljivih tvari (npr. hitina), što se tradicionalno izbjegavalo pripremom infuzija ili čajeva kako bi se iz gljive izvuklo što više.

Spagirija je, s druge strane, umjetnost koja nastoji usavršiti gljivu za optimalnu upotrebu kod ljudi. Bioraspoloživost mora biti što veća kako bi ljekoviti učinci odmah stigli do pravog mjesta bez opterećenja našeg prvog alkemičara, želuca. To je posebno važno za bolesne ljude koji već imaju poremećen metabolizam.

Spagirija ne izolira mali dio koji bi trebao imati ljekovita svojstva (npr. beta-glukane, koji se dodaju raznim dodacima prehrani, ali nemaju očekivani učinak). U spagiriji se uzima u obzir cjelina i proces se provodi na način da se dobije potpuni zapis o gljivi, ukupnost informacija, jer će samo na taj način ekstrakt razviti svoj najveći ljekoviti potencijal. Stoga je multiekstrakcija neophodna. Kada se to završi, dobivamo ostatak koji se u spagiriji naziva caput. Ovaj caput se kalcinira "prirodnom vatrom", odnosno na suncu, kako bi se dobili oligoelementi i elementi u tragovima. To se dodaje preostalim ekstraktima i stavlja u staklenu tikvicu za cirkulaciju (dinamizacija pripravka).

To rezultira pripravkom koji je jedinstven, jednostavan za korištenje, dobrog okusa, lako probavljiv i bez nuspojava.

Tekst: Tjaša Korelc